Povodom Svjetskog dana poezije, koji se obilježava 21. ožujka, u školi je provedena mala diverzantska akcija – prostor škole postao je poprište pjesničkih riječi, a stihovi su intervenirali u sadržaje Matematike, Glazbene umjetnosti, Politike i gospodarstva, Grafičke tehnologije ne tražeći dopuštenje, kao što su i megafonom parali idiličnu tišinu školskoga dvorišta. Stihovi Slamniga, Petrarce, Tadijanovića i Krleže postali su nakratko dijelom svakodnevice u kojoj se javlja sve veća potreba za poezijom, kako za pisanjem, tako i za čitanjem. Zašto pisati ili čitati poeziju?
Sve svoje osjećaje i stanja možemo iskazati u bezbroj oblika i metafora, možemo biti oštri, blagi, bezosjećajni i sućutni. Možemo biti ono što jesmo i ono što želimo biti. Poezija je terapija. Najbolje smo se u to uvjerili tijekom „upadanja” na nastavu i čitanja pjesama. Čuđenje, osmijesi, krikovi, pljesak, uzvratni recital i još mnoge druge reakcije potaknule su nas da cijeli dan govorimo o snazi koju riječ ima, a koju prečesto zanemarujemo.
U akciju su se uključili učenici Vijeko Lončarić, Reina Brabenec, Petar Bubalo, Ivan Leib Janković, Kristina Lončarić i Tin Lukić u ulogama kazivača pjesama te Fabio Bastijanić, Marko Hodžić i Mia Lukač u ulogama snimatelja koji su zabilježili reakcije neočekivanoga susreta s poezijom, a koje ćete moći pogledati u reportaži koja je još u izradi.
Mateja Vignjević i Bojana Pralica
