Kako izgleda slika nastala od samo nekoliko poteza tuša? Može li praznina biti jednako važna kao i nacrtani motiv? I možda najvažnije pitanje – kako slika samuraj?
U sklopu programa Poezitive održano je predavanje i niz radionica kroz koje su učenici upoznali japansku umjetnost, haiku poeziju te umjetničke tradicije sumi-e i ukiyo-e.
Uvod u svijet haikua predstavila je nastavnica hrvatskog jezika Ivana Paljug, dok su Ksenija Palameta Radković i Marija Vuletić učenike povele na putovanje kroz povijest japanske umjetnosti – od zen budističkih svećenika koji su iz Kine u Japan prenijeli slikanje tušem, preko maglovitih Tohakuovih borova i Musashijeve napete „Svrake na mrtvoj grani”, pa sve do Hokusaiovih valova, vjetrova i planine Fuji koja mirno promatra prolaznost svijeta.
Razgovarali smo o tome kako se prikazuje ono što se ne može vidjeti – vjetar, tišina ili trenutak prije akcije – te kako je japanska umjetnost u 19. stoljeću nadahnula europske umjetnike kroz fenomen japonizma.
U radioničkom dijelu učenici su se okušali u tradicionalnom načinu slikanja tušem. Veliki kistovi, tuš i rižin papir, istraživali su karakter poteza, ravnotežu, odnos crnog tuša i praznine. U svojim crtežima povezivali su motive iz prirode s emocijama i osobnim doživljajima te pokušavali prikazati ono što se ne može izravno vidjeti – tišinu, vjetar, prolaznost, mir, napetost ili osjećaj trenutka.
Ponekad je dovoljan samo jedan potez kista da ispriča cijelu priču.
