Kreativna REakcija za nenasilje

Projekt Kreativna REakcija za nenasilje provodi se u svrhu informiranja i educiranja mladih o utjecaju i prevenciji nasilja, nenasilnom rješavanju sukoba, promicanju tolerancije i poštivanju različitosti. Udruga Zamisli provodi projekt financiran od Grada Zagreba i Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Suradnjom škole i Udruge Zamisli na ovom projektu uspostavit ćemo međusektorsku suradnju na koju je stavljen naglasak u Nacrtu Akcijskog plana za prevenciju nasilja u školama, a djelovat ćemo i sukladno novim kurikulumima iz siječnja 2019. kojima se uz reformu dosadašnjeg sustava odgoja i obrazovanja nastoji prevenirati nasilje u školama (kurikulumi međupredmetnih tema Osobni i socijalni razvoj, Građanski odgoj).

  • Ciklus pripremnih radionica (tri radionice: umijeće dijaloga, javni  nastup i nenasilno rješavanje sukoba, listopad 2020.)

Predstavnici Škole za grafiku, dizajn i medijsku produkciju su Petra Samoščanec, medijski tehničar i Josip Birkić, grafički tehničar dorade. Koordinatorica aktivnosti u školi, Nives Butorajac, socijalna pedagoginja

EMPAT(I)JA

Empatija. Prekrasna vještina s kojom smo se svi susreli. Svi znamo reći što je empatija, većina bi nas empatiju opisala kao sposobnost da se stavimo u poziciju druge osobe te da razumijemo kako se ona osjeća.

Ona nam pomaže da uspostavimo bliskost i da se povežemo sa drugom osobom. Tuđe emocije prepoznajemo u manjoj mjeri na osnovu riječi, a u puno većoj na osnovu neverbalne komunikacije ( izraz lica, pokreti, položaj tijela, ton glasa…). Osoba ne mora ništa reći, a vi ćete znati kako se osjeća, upravo zbog njezine neverbalne komunikacije.

Kada nam netko krene pričati što ga muči vrlo često mu ne znamo pružiti razumijevanje i empatiju. Neka uobičajena ponašanja koja nas ometaju u empatičnom povezivanju s drugima su davanje savjeta, nadmetanje („Čekaj da čuješ kako je meni tek bilo!“), poučavanje, tješenje, pričanje priča, zataškavanje („Razvedri se. Pa nije tako strašno.“), sažalijevanje, ispitivanje, pravdanje („Htjela sam te nazvati, ali…“) i ispravljanje („Nije se tako dogodilo.“). Uvjerenje da moramo „popraviti“ situaciju i učiniti da se drugi osjećaju bolje nas sprječava da budemo prisutni. No, ljudima nije lakše kada krenete pričati o tome kako je vama isto bilo, kako to što oni proživljavaju nije tako teško. Takvim riječima šaljete poruku ,,Tvoji osjećaji su pretjerani, ne smiješ se tako osjećati, to što osjećaš nije istina, moraš odmah sada vidjeti pozitivne strane“ i tako dalje.

Naravno da nikome nije u cilju takve poruke poslati dragoj osobi. Zato je važno zapamtiti da savjete ne dajemo ukoliko nas osoba nije tražila savjet! Jer neće nas čuti, ne da ne želi, već jednostavno nije tražila savjet pa ga neće niti prihvatiti. Često je dovoljno da samo saslušate osobu i pokušate u sebi prizvati isto ili slično iskustvo. To je na neki način ranjiva pozicija, ako se radi o osjećajima s kojima nam je teško. No s druge strane, može biti i olakšavajuća pozicija jer ne trebamo ponuditi rješenje/savjet ili uvjeriti osobu u nešto drugo, nego je samo saslušati. Empatija zato zahtjeva da se usredotočimo i svoju pažnju usmjerimo samo na to što nam osoba govori, odnosno poruku koju nam prenosi. To znači da moramo biti prisutni, sada i ovdje, u tom trenutku, sa željom da shvatimo što nam osoba želi reći, kako se osjeća. Osobno me jako ljuti i ujedno rastužuje kada naiđem na negiranje, zataškavanje, nadmetanje kao reakciju ljudi kada im netko priča što ga muči. Lako i što je tužno, često to primijetim. Trudim se skrenuti pažnju na takva ponašanja te sama biti primjer kako pravilno pružiti podršku. Pogotovo sljedećem tipu osoba.

Postoje osobe koje se stavljaju u poziciju drugih u raznim situacijama, puno jače osjećaju okolinu, imaju snažnu potrebu pomaganja, previše troše svoju energiju i pažnju na osjećaje drugih ljudi, traže rješenja za njihove probleme, teško im je kada je nekome drugom teško…. I ovo je nešto što te osobe može dovesti do dna. Te osobe nazivamo senzibilnima. One pored sebe i svojih problema, obaveza, izazova, stavljaju „na svoja leđa“ i tuđe probleme i osjećaju obavezu i odgovornost da ih riješe i olakšaju drugoj osobi. Na taj način osoba zaboravlja sebe i ne pridaje si toliko pažnje i vremena koliko joj je potrebno. Samim time ona crpi svoju energiju koju nekada nije lako „napuniti“. Na tom putu takve osobe lako mogu izgubiti sebe i ne upoznati se dovoljno, a to primijete tek onda kada shvate da nemaju energije za druge. Suština života je upoznati sebe, prihvatit svoje mane i vrline, a kada to uspijemo onda tek možemo prihvatiti i druge! Za senzibilne osobe je važno da nauče postaviti granice. Važno je da znaju da njihova odgovornost nije riješiti tuđe probleme, da ne moraju svačije osjećaje razumjeti i analizirati, da nauče razlikovati ono što one osjećaju od osjećaja koje su upile od okoline. Nije sve što osjećaju njihovo!

Ipak, empatija je sama po sebi vrlo moćna. Ona nam pomaže da razumijemo zašto se netko ponaša ili razgovara na određen način, da razumijemo kako iza fizičkog izgleda stoji duša koja je puno toga teškog prošla, da iza svake tuđe ideje, rečenice, tuđeg hobija, stava, načina razmišljanja stoji čovjek koji je jednako bitan kao i mi. Koji osjeća isto kao i mi. Koji je proživio svašta, a za puno toga niti ne znamo. Zato bih voljela da ti koji ovo čitaš uvijek ideš prvo sa razumijevanjem. Ne osuđuj druge radi bilo čega, ne znaš cijelu njihovu priču. Zapamti da nije sva vrijednost osobe u onom što TI misliš o toj osobi. Nekome je ta osoba sve na svijetu. Tebi možda nije i to je uredu.

Autorica: Petra Samoščanec* 2.D, Škola za grafiku, dizajn i medijsku produkciju